Zanima me zašto je i kako znatiželja ubila mačku???

Evo ga ljudi, moj novi dizajn! Onako je animiran i dječački...zapravo djevojački jel, ali nekako se taj izraz uvijek upotrebljava u tom obliku "dječački" ( diskriminacija na svakom koraku...uh ).
Uglavnom, fotke su zapravo slike s izložbe u Londonu, autor je Lunar koji inače crta grafite, pravi razno razne plakate, covere, ali i slika.



Omiljeni su mu motivi pas, mačka i miš pa mi se nekako činilo baš prigodnim upotrijebiti te slike za svoj dizajn. Naravno, ništa ne bi bilo ostvarivo bez Ruby, zato tnx Ruby ( sad mi je u glavi ona stvar Ruby, Ruby, Ruby, Ruby...do you, do you, do you. do you.... ).
Eto, sretna sam. Malo mi se raspoloženje diglo nakon onog predmenstrualnog fijaska, a vjerujem da je razlog tomu i činjenica da je opet tu.
Moj Komp!

I dalje sam bez kompa tako da ovo sada pišem onako u prolazu!

Moj hiperhormonalni PMS ( ne sjećam se kad me zadnji put ovako opalio ), kulminirao je u ponedjeljak naveče kada sam pod njegovim bolnim utjecajem pet minuta plakala, pet minuta umirala od smijeha...ali hvala bogu, jutarnji pogled na vlastite gaće toliko me razveselio da su se odjednom svi problemi činili tako malima. :P Ne možeš protiv te Majke Prirode nikako!





Uglavnom, počela sam kao nešto učiti, čitkaram pomalo knjigu od 700 strana, ali brdo stvari koje mi trebaju za taj ispit su mi na kompu, a komp NEMAM. Eto, konačno se odlučiš uhvatit posla i onda se tako neke nenadane stvari tehničke prirode dogode onako ničim izazvane i sjebu ti koncepciju!

Veselim se svom novom dizajnu bloga koji će za koji dan biti u upotrebi_ Ruby još jednom hvala! Nadam se da ću do tada biti u mogućnosti iz vlastite fotelje napisti pokoju dublju i pametniju jer ovako na brzinu mi mozak baš ne šljaka!

Do tada, čitam vas u prolazu!!!!

Obavještavam vas da mi je riknio komp i da nemam pristup ničemu. Ubit ću se! To me uz ovaj pakleni pms bacilo u tešku depru.
Ovo pišem sa sestrinog kompa jer želim vam reći kako vas sad par dana nisam u mogućnosti čitati, ali sve ću ja to nadoknaditi!

Neću ništa specijalno napisati. Poslušajte stvar i znat ćete kako se osjećam ovih dana!

" Smješiti se dalje... Da, to treba znati. Kada je najbolje ustati od stola, kad pred nama stoje samo prazni sati u tome životu glupome do bola. Trebalo bi znati, ma koliko stoji, sačuvati ponos, onaj što preosta, i usprkos svemu, prijatelji moji, zauvijek otići, znati je dosta.

Pred sudbinom tvojom koja sve ti uze, kad već ništa nemaš, kada sve si dao, trebalo bi znati sakrit svoje suze. No ja, srce moje, ja to nisam znao!
Zato treba znati napustiti stol kada je ljubav tvoja davno pojedena. Ravnodušna lica skriti svoju bol. Zauvijek otići tiho kao sjena.

I usnama treba reći da smiju iza maske jada stisnuti zube, a krikovi mržnje u tebi da gnjiju, te posljednje riječi onih koji ljube.

Treba znati mirno otići na kraju, ušutkati srce što već umrlo je. Sačuvati obraz k'o neki što znaju, dok još nije pao. Trebalo je znati, suviše te volim, a ja to nisam znao. "

aaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa

neće mi ništ objaviti!!!!!!!!!

"Dobro jutro zvezdo!!!! Kako si leeeeeeeeeep." ( Mi nismo anđeli 3-R'n'R uzvraća udarac- predobar film, najiskrenije preporučam ).

O.K. Krećem. Povod ovome postu, činjenica je da sam ja ipak brucoš iliti totalni laik u ovim blogerskim vodama. Moram, naravno, izričito napomenuti da se u tim vodama osjećam kao riba u moru, odnosno sve mi je ovo tako vaaaau da po čitave dane ( i noći ) razmišljam o tome je li netko "od mojih" objavio novi post, što se novog događa... a adrenalin koji me opali svaki put kad pročitam nešto zvjerski ( Ema, Kinky Kolumnistica, Proširene vene, Gustokosa... )jednostavno je nenadmašiv!
E tako.
Budući ja manje-više znam gotovo sve stvari ( naravno one koje se iz bloga daju iščitati ) o ljudima čije blogove čitam odkako me my twin sister navukla na OVO, mislim da je jedina moralna i ispravna stvar za ućiniti: da se i ja vama predstavim... Pa kvragu, to je osnovna kultura: pružiš ruku, predstaviš se i tek onda možemo razgovarati ( držim se one stare mamine: I ne pričaj sa strancima ).

Uglavnom, da ne duljim, jer ova moja trabunjanja mogla bi se nastaviti do unedogled, a nisam ovo tako zamišljala.

Kratko i jasno - this is me:
Ne, nije neka fora što pišem u ženskom rodu, ja to stvarno i jesam!



Sljedeća stvar koju želim da znate je: apsolvent sam ( pedagogije i hrvatskog jezika ) gotovo pa u dan, točno 2 mjeseca.



Najbitnije stvari u životu su mi sreća i sigurnost ( za mene su sreća moji prijatelji i svi trenutci koje provodimo zajedno, a sigurnost naravno moja ljubav i život koji je iza nas i pred nama )



Glazba je nešto bez čega ne mogu. Nikada neću oprostiti tome nekome koji dijeli te talente što me nije podario nekim čak i najmanjim glazbenim umijećem. Nije da nemam sluha, ali ipak ljepša sam kad šutim!



Obožavam životinje, pogotovo mačke. U stanu od 40-ak kvadrata vrlo sretno i uspješno životarimo ljubav moja, mačka, miš i ja!



...ali ipak, najviše od svega u mom životu volim onaj katarzični osjećaj sreće i zadovoljstva nakon ugodno provedene noći s ekipom! Bilo da mi žene ludujemo u privatnosti jedne od naših buksi koja se samo za tu prigodu svečano očisti od suvišnih jačih polovica ( pod jači mislim fizički jači, naravno ) ili ipak noć ( i jutro i dan i noć i jutro.... ) provedemo svi zajedno boraveći u buksi jednog od nas. Naime, radi se uvijek o istom bogomdanom potkrovlju koje ima najbolju opremu i ozvučenje te nezamjenjivog i nedostižnog dj-a koji je zapravo polivalentan lik. On nam uvijek pušta muziku jer ipak to mu je ljubav i struka, ali uz to on prema potrebi pleše balet, drži sate aerobika ( samo za nas naravno, pod okriljem potkrovlja i mrkle noći ), dijeli mudre savjete, dubi na glavi... kako god okreneš diže atmosferu - floky you're the man! Još jedan razlog zbog kojih mi ta druženja napune baterije je taj što jedva čekam da glazba krene, a kad ona krene, krečem i ja...i ne stajem... "Kad plešem, mozak mi se ispuni maštanjima i iz njega krene navala nadahnuća. Trebala bih na sebi imati zalijepljen laptop koji bi bilježio svaki moj pokret, pogotovo kada plešem na elektronsku glazbu, da zabilježi sve moje halucinacije. To bi bilo tisuću puta bolje od bilo čega što napišem." ( Wei Hui )




To je to, zapravo to sam ja..ti,on ( ona, ono ), mi, v,i oni (one, ona )----profesionalna deformacija, ja se ispričavam!

:P

Ovo sam ja dok sam živjela na Marsu:

Evo nešto što sam sasvim slučajno pronašla u kompu, ali da se razmisliti o tome ( pa nije bez razloga baš u mom kompu :P )

U ovim teškim vremenima, često ne postavljamo prava pitanja, pa ipak...:

Zašto ljudi uz dupli cheeseburger i veliku porciju pomfrita naruče
Light coca colu???

Zašto žene ne mogu staviti maskaru zatvorenih usta?

Zašto je riječ "skraćenica" tako dugačka?

Zašto da bismo ugasili Windowse moramo prvo kliknuti na "start"?

Zašto se sok od limuna pravi od umjetnih dodataka, a deterdžent za suđe
s mirisom limuna od pravih limuna?

Zašto ne postoji hrana za mačke s okusom miša?

Zašto je igla koju upotrebljavaju za eutanaziju sterilna?

Sigurno ste već čuli za neuništive crne kutije u avionima... Zašto ne
proizvode čitav avion od takvog materijala?

Zašto uvijek jače pritišćemo tipke daljinskog kad su baterije skoro
ispražnjene?

Zašto peremo ručnike koje smo koristili nakon kupanja? Zar ne bismo
trebali biti čisti u trenutku kad se brišemo njima?

Zašto piloti kamikaze nose kacige?

Kad zadaviš štrumpfa, kakvu boju on tad poprimi?

Kako table s natpisom "zabranjeno je gaziti travu" dospiju na sredinu
travnjaka?

Ako je riječ u rječniku nepravilno napisana, kako ćemo to primjetiti?

Zašto taj jebeni Noa nije zgnječio par komaraca?

Da li i radnici u liptonu (ice tea) imaju pauzu za "kavu"?

Zašto se "odvojeni" piše jednom riječju, a "svi zajedno" s dvije
odvojene?

Ako želim kupiti novi bumerang, kako da se riješim starog?

Zašto prodavaonice otvorene 24 sata na dan imaju brave i lokote?





loVe Letter by ~wearejustamyth on deviantART

Zanimljivo.
Budim se ja danas, kao i svih ovih dana do sada i onako po navici, nesvjesno, započinjem svoj dugogodišnji ritual. Kava, cigareta, jedno oko- trlj, drugo oko- trlj i ja i On.
Moj Komp. Gotovo do savršenstva doveden prijatelj upravo u trenutcima poput ovoga kada mi zaista ne treba ničija priča, pitanja, zgužvana faca... ( doista postoje stvari koje mi ujutro stvarno, ali stvarno ne trebaju ). Nije đaba ona: Po jutru se dan poznaje! Što sam starija sve više vjerujem u te mudre narodne izreke jer iskustvo me naučilo da to zaista tako je. Nego, da se ja vratim Njemu, mom Kompi, i onome na što mi je u ovo, po ničemu drugačije jutro, ukazao:
Surfam ja tako, pregledam sestrin, pa se preko njenoga prebacim i na tucet ( koja riječ-TUCET ) ostalih blogova u koje virnem, posjetim svojih par uobičajenih internetskih stranica, horoskop, što se u svijetu i kod nas događa, crna kronika ( ne preporučam baš za jutarnje druženje s Kompom, ima vremena ) poznati i slavni... i ugledam boldiran naslov: Madonna šokirala putnike aviona. Kliknem na njenu zanosnu figuru koja se svjetluca ispod naslova u želji da vidim čime je to kraljica šokirala. Mislim si ( naravno to sve radim istovremeno jer žena ipak može raditi više stvari odjednom :p ), hoće li tekst koji slijedi biti toliko šokantan kao i sam naslov. Otvori se članak i krenem... "Pop-kraljica ne bira ni mjesto ni vrijeme da bi si podigla energetsku razinu vitaminskim injekcijama. Jednu si je šibnula pred zaprepaštenim suputnicima na letu za London. " Zamišljam si scenu i razmišljam: Pa dobro, šta sad. Žena stvarno živi punim gasom i nije ni čudo da su joj potrebne vitaminske bombe ne bi li se u vremenskim razlikama kroz koje prolazi uspjela što uspješnije regenerirati.
Dalje u tekstu stoji kako je za vrijeme sedmosatnog leta bila prilično tiha, nije htjela ništa jesti te je komunicirala samo sa osobljem aviona i to kada je tražila čašu vode. Navodno se "popravila" vitaminima B6 i B12 koji podižu energetsku razinu, ali to u cijeloj ovoj priči nije niti malo bitno.
Ono što je bitno je moj daljnji tijek misli koji se odvijao otprilike ovako: godina 2027.,ljeto, vrućina, polugola tijela, ljudi šeću, dišu...na prvi pogled baš kao i mi. A onda onako uranjam u svijest jedne od tih polugolih tijela i iako ju ne mogu vizualizirati ja točno znam kako ona izgleda i što je još bitnije čujem čitav njezin film koji brije po glavi ogledajući se oko sebe i pitajući se: Na čemu smo mi? Naime, postalo je sasvim normalno da na primjer kada osjetiš potrebu za srećom posegneš za ampulicom serotonina i jednostavno se usrećiš. Onda skužiš da u biti cijeli život patiš što nisi crnkinja i naprosto ne možeš vjerovati kada ti roditelji za 18. ( simbolični osamnaesti, ah ) rođendan poklone malo crnačkih gena u injekciji. Onda te u školi svi zajebavaju da si Ciganče pa se odlučiš samo za jednu injekciju zmijinog otrova koji zahvača samo mišiće oko očiju ne bi li postigla China girl look... Naravno na kraju si toliko ružna i nakazna da se ne možeš pogledati u...bilo šta što prikazuje vlastiti odraz. Ali čak i u toj ružnoći misliš si: Pa šta, imam ja još malo onog serotonina. Neće oni mene izbedirat. Imam i vitamina ( čitavu abecedu ) i bjelančevina i silikona i malo tekućeg kisika...nikad ne znaš.


....ajme ljudi, UŽAS! Sve se to činilo tako stvarnim i ostvarivim obzirom u kakvom svijetu živimo danas ( u daaaaalekoj 2007. ). Ne samo da mijenjamo crte lica i oblik tijela nego i utječemo, zapravo sami upravljamo razinom svih za život bitnih funkcija u svome organizmu. Ali gdje smo tu mi?

K vragu, ako treba ti vitamina, pojedi jabuku... ili ako baš si toliko umorna, jebote lezi pa spavaj!